U plejadi mladih i progresivnih intelektualaca, koji su od druge polovine 20. stoljeća svojim djelom utirali put emancipaciji i afirmaciji tada prešućivane, institucionalno nepriznate bošnjačke i bosanskohercegovačke kulture, nezaobilazno je ime književnika Hamida Dizdara.

Rođen je na dan 22. februara 1907. godine, u Stocu, gdje je završio osnovnu školu. U Mostaru i Tuzli pohađao je gimnaziju.

Radio je na različitim poslovima, istovremeno marljivo čitao, istraživao književnost i književnu kritiku. Tada se aktivnije uključuje u svijet pisane riječi, a sa navršene 22 godine života, iz štampe je izašla njegova prva zbirka poezije – Arabeske.

Rodni kraj je napustio 1930. godine, kada prihvativši priliku za novinarski angažman odlazi u Sarajevo.

Godine koje su uslijedile su vrlo produktivan period za mladog književnika. Vrlo zapaženi bili su njegovi rani književni radovi i humoreske „Zejnin Đuvegija“, „Događaj u Bolnici“, „Susret sa životom“, „Najtužniji dan“, te mnogi drugi.

Redovno je učestvovao na priredbama i proslavama društva ˝Gajret˝, dajući im finansijsku i svaku drugu pomoć.

Nakon Drugog svjetskog rata izvršio je klasifikaciju prikupljenih usmenih narodnih pjesama, iz koje će proizići tri knjige  „Junačke narodne pjesme“, „Ljubavne narodne pjesme“ i „Šaljive narodne pjesme“.

Uskoro nakon njih je, najprije objavio zbirku poezije „3X8 Lirika“, a potom i „Obasjane staze“.

Posljednje dvije godine života objavljene su još dvije Dizdareve zbirke poezije. Prva, 1964.“ Niko se ne vraća“ i 1965. godine, kako će se ispostaviti, njegova posljednja, izbor iz poezije „Proljeće u Hercegovini“.

Od januara 1951. godine, Hamid Dizdar je radio na poziciji upravnika Arhiva grada Sarajeva.

Preminuo je u Sarajevu 17. jula 1967 godine i ukopan je na groblju Bare, A1/06/23.